Imati a nemati (Mustafa)

- Zašto šutiš... - pita, kao da šapuće.
- Razmišljam… - odgovorim kratko.
- O čemu? - eh znatiželja je srećo moja ubila mačku, očekivao sam to pitanje.
- O nečemu što ti imaš, a niko drugi nema, barem ne onako kao ti, i ne na način kako ti to imaš. Znaš li šta je u pitanju? - volim da golicam maštu.
- Šta? - opet šapuće.
- Ti imaš mene. Mene, da te čekam, da budem tu, da podijelimo sve na ovom svijetu, i sreću, i osmijeh, i tugu i bol. Mene, da te podsjetim koliko vrijediš, i da ti poželim sreću i onda kad misliš da te je napustila, i da ti naručim valove preko SMS poruke, kad poželiš, i da ti pjevam iako ne znam pjevati, i da ti se nasmijem kad se u tebi probudi ono dječije, i da mi fališ, i još puno toga što ne može stati u riječi i rečenice na koje smo osuđeni. - ne znam da li boli kad to kažem, ne vidim kako se osjeća, ali imam osjećaj da ove riječi idu puno dublje, nego što to mogu da zamislim.

Nakon tog razgovora, prolomi se tišina, i svako ide na svoju stranu kreveta. Tako to bude, patnja je to velika - imati nekoga a nemati nikoga...