Zwischen Immer und Nie

Zwischen Immer und Nie.

Poput nekog bolesnika, koji se muči sa svojim bolovima godinama, lutam i tražim neki lijek. Lijek za srce ili ono oko srca što se skupilo. Svraćam na razna mjesta, na mjesta početaka i krajeva i premotavam uspomene. Nekad se uhvatim kao da preklapam trenutni prizor sa onim što je bilo tražeći objašnjenja i propuste. I nisam više siguran ni da li je ta bolest, bolest srca, ili je to bolest duše. Ali ne želim da budem bolestan. Ne želim da budem u međuprostoru, ali tamo sam. Kao da me je neko tamo stavio, i poklopio staklenim zvonom da ne mogu dalje, ili mi privezao svilen gajtan za nožni palac sa jedne a za neki stub, sa druge strane. Kao da se koprcam ali ne mogu da se otkinem i pobjegnem iz tog oblaka u kojem se nalazim. Odumire li ovo što je u meni? Ne znam. Ali znam da sam se jutros probudio i ona prva misao više nije bila tu. Bila je samo praznina. Samo je bila tišina. Onako jutarnja i surova, i možda da kažem prosta. Dobro jutro ljubavi, i danas smo živi - kao pozdravljao sam sebe, ali bez nekog odgovora na pozdrav. Odumirem li ja? Ne znam ni to. Samo pitam se da li odumirem ili samo umirem.

Živi a umiremo, gasimo se polahko,

dok se naša tijela sudaraju na ulicama,

na ulicama i pješačkim prijelazima,

izrešetana pogledima koje pružamo.

Sretni a uplakanih duša koračamo,

negdje čuvamo osmijeh jedni za druge,

plivamo smjelo kroz to more bola i tuge,

dok krvarimo sami u sebi, zadovoljno.

Između zauvijek i nikada se lomimo,

tražimo jedni druge, a ne želimo naći,

ne želimo, ne želimo sebi mi pomoći,

i ne znam da li odumiremo ili umiremo.