Kad sanjara više nema

Kad sanjara više nema, šta bude sa njihovim snovima, pitam se u ovo jutro okićeno vedrim nebom, dok iznad moje glave kruži grmljavinsko nevrijeme. Dobro jutro nekom tamo dalekom uzdahu šaljem dok se suza u oku zaledi i žulja kao kocka leda. Dani idu, jure na autoputu vremena, i dok se život raspada pred mojim očima ja sam zaljubljen. Nesretno zaljubljen. Sve to kao u lokalnoj anesteziji doživljavam, dok se komada svaki dio moga tijela, onako dijeleći se na paramparčad. Sit svega, koračam po ulicama sa sunčanim naočalama i kada nema sunca da ne vide mi oči. Miješaju se bol i utjeha u nekim neodoljivim kombinacijama novih dana i prosto paraju nekim šiljatim i isturenim dijelovima dok prolaze kroz vene, onečišćuju odveć onečišćenu krv koja kola krvotokom.

Pred očima dim cigarete mi prolazi dok ih izbjegavam, ne želim da se trujem, jer i mrtvacu šta obećaš trebaš ispuniti, a umjesto likvora moj mozak se kupa u alkoholu koji nisam nikada popio. Alkoholu stvarnosti, i realnosti koja dolazi iz ovog napaćenog svijeta. Valjda od te ustajalosti sazrio je u neko vino koje opija. I u nosu osjetim onaj miris vina, voćne arome, alkohola i šta već ne, ili neke dobre tekile sa limunom, i sve to će proći mimo mene, ni okusiti neću, a kao da sam pijan, opijen od danas i opijen od sutra koje ni ne želim da dođe, ali ga već osjetim. Više i ne molim Boga za tebe, jer me strah da pretjerujem, a i sam sebi sam postao dosadan. 

Bože, šta sam napravio od sebe, pustio srce kao sa lanca i umirem svaki dan po malo. Dok hodam ovim ulicama osjećam se kao kurva koja se prodala za male pare. Fuj, sve je pokvareno sada. Ja sam pokvaren, kao u onoj anegdoti kad razbiješ tanjir i izvineš mu se, on više nikad neće biti tanjir. Ni dobro jutro više nemam, ni kako si, ni pjesama što sam ih slušao rado, ni osmijeha, ni onog bića koje mirno spava uz tebe, ni onog bića kojem si bio svjetlo u mračnim noćima. Samo neki pomiješani osjećaji nade da ćemo se opet sresti i bijesa što ne mogu da tek tako nekoga izbacim iz glave. Eto, samo to ostaje. Boliš i ne prolaziš. Boliš i u jutro, i u večer. Svi ste vi ljudi isti, manje više, sami sebi dovoljni, a ja sam sebičan. Svi ste vi ljudi isti, kao igračke - ti nisi moja, ali ja bi trebao da budem tvoja. Ne mogu opisati ovu gorčinu koju osjećam na usnama, i onaj osjećaj prodanosti, i krivice jer eto ja sam kriv za sve.

Kad sanjara više nema, šta bude sa njihovim snovima, pitam se i dalje. Kud sanjari idu, a kuda snovi njihovi, kao oblaci, poput šećerne vune, što se onako razveju po onom plavetnilu, i kad ih gledaš kao da ih možeš nahvatati na onaj štapić. Uhvati li neko te oblake, hoće li neko uhvatiti mene kad posrnem?