Jutro se pomoli na prozoru, i onaj krajičak plavog neba se ukaže u mojim očima čim se probudim. Danas je nedjelja, Sarajevo i ja sami, svoji i ničiji. Otvorim prozor i u stan mi jurne onaj miris svježine jutra. Uživam u ovim trenucima, i čuvam ih kao da će trajati jedan čas samo, a samoća traje već godinama. Ne znam ni sam kako sam se na to mogao naviknuti. Hladan tuš me izvuče iz tih razmišljanja i jurnem u stare dobre farmerice, a miris omiljenog parfema mi zagolica maštu. Dobro jutro, pričam sam sa sobom dok gledam se u ogledalu. Vrijeme je za kafu. Volim da idem pješice po ovim ulicama, za koje sam se tako vezao. Kroz Tabašnicu, preko Obale Maka Dizdara, i uvrnutog mosta - tako ga ja zovem, ali znate na koji mislim, pa do Radićeve. Nema nigdje nikoga, samo gomila misli cupka za mnom dok nastojim da hodam po onim kockama kao neki psihopata. Uvijek me prepadnu koraci kad zagazim na uvrnuti most, okrenem se nekoliko puta da vidim da li je to neko vidio, sreća nema nikoga. Miris kafe, onako blago prepržene, slatke od mlijeka, ali i gorke od sebe jer kafu ne šećerim - ipak meni je život odveć sladak, razdrma mi osjetila, a oči se utope u nekim novinama, kao da je važno kojim. Eto tako živim, danima, mjesecima, godinama. Utopljen i pod plaštom nestvarnosti upakovane u jednom stvarnom svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar