Geopolitika, čovječanstvo i druga s*anja

Kad se misli razastru, baš onako kao u bajkama likovi naviru i kao neka prokletinja inspiracija ti se navali na pleća i suzbije srce, a riječ dukat, i koliko dukata treba za jednu rečenicu. Zamisli tek koliko dukata za jednu pjesmu... Eh kad ovaj svijet ne bi bio tako okrutno mjesto kakvo je bio jučer i danas. Kada mir ne bi bio utopija, i kada bi se srca zbližila, a ne samo oči, i kada bi uši malo bolje slušale, ni mora se ne bi onako snažno talasala, nit bi kiše padale. Od jučer lije hladna kiša, njene kapi lupkaju po mome prozoru. Prožme me neki osjećaj učmalosti, neki osjećaj kao da sam se predao, predao se rijeci života i ona teče čas desno, čas lijevo, kao da to radi namjerno. Prepustio se svakodnevnici, kao da sam u njoj zaglavio, dok mozgove nam bombarduju gluposti, i bolesne ideje i misli - kao tumori one rastu u našim glavama. Šta je to postao čovjek dvadesetiprvog stoljeća - jedna rupa u prostoru koja nema ni kraja, a ni dna. I nije za to kriv ni internet, niti brzina života, za to smo krivi mi. Za to su krive naše uši, naše oči i naša srca. Danas, na ovoj vjetrometrini iz ljudi izbija samo ono prirodno, ono što smo suzbijali i sklanjali od samih sebe. I umjesto da pišem o ljubavi, ja o tome razmišljam. I umjesto da pišem o sreći, nekako me to više pogađa - ta svakodnevnica. Danas sve ima svoju cijenu, i da budem iskren tješim se na čas da je to dobro, ali znam negdje u podsvijesti da baš i nije. Kolika je to cijena onog ljudskog u nama, da se svi prividi izbrišu i da budemo isprazni ljudi raspušteni kao što ovce budu rasprštene po pašnjacima. Kolika je cijena onog ljudskog u nama možda da budemo i supronto, možda da probudimo to ljudsko, i iskreno u sebi. Ta, sa ovog gledišta, čini se visoka, čini se kao previsoka. Spletkare, spletkare prodavači nama iznad glava, i dok u glave zabijaju nam zastave oči se ukrste i ne vide oko sebe - nit vide ispred sebe, nit vide iza sebe. Buđenje jednog čovjeka suzbijeno je morem koje nas je preplavilo. Buđenje jednog čovjeka je nemoguće dok su njegove oči zamrčene i zabrtvljene. Buđenje jednog čovjeka nije moguće sve dok u njegovoj glavi ne zaiskri da je on prije svega čovjek. Eto to ti je, eto tako ti je. I nije to bila inspiracija. Nije. To je bila taština, ona najdublja, i potreba da se nešto kaže, a ne znaš ni kako bi, ni odakle bi krenuo, ni koga bi probudio, a ni sebe probuditi ne možeš. Zar može biti nešto iznad toga ljudskog? Zar može? Zar može čovječ na čovjeka da podigne toliku srdžbu da je spreman da ubije, i da indoktrinira toliko drugih svojim idejama. Eh moj svijete, dok žmiriš i bezbrižno spavaš, trguju sa našom budućnosti, trguju sa našom prošlosti i mobilišu sve što se mobilisati može. I onda, kao dokone lutke idemo i prelazimo puteve i mostove koji umjesto da nas vežu, oni nas razjedinjuju. Čovjek je prije svega čovjek, ali ujedno je i lutka čvrsto okovana u lance koje vuku neke ruke iz nekih tamnih buđaka. Ko su ti neprijatelji naroda? To više nije aristokratija, sad je to demokratija ili kako god da mu daš ime - dovoljno ubitačno zvuči. I ko zna da li je to dobro za nas ili loše. Ali samo znam da je to previše bagaže za ovaj prosti put - život. Previše je šutanja za svaku nepravdu koja pogodi i tebe, i mene, i bilo koga naše vrste. Ali eto, opet šutimo, iz dana u dan, šutimo. Ah pa zašto nam Bog nije podario po dvije glave, pa kad nam jednu odsjeku da ona druga vidi to. Ali nije moje da se miješam u božije, nije ni moje da se miješam u narodno niti ljudsko, ali eto pogađa me i to je sve. Pisat ću i o ljubavi, ali ne večeras.