Ulice moga djetinjstva, one u kojima sam proveo najeljpše godine, danas su tako uske. Jedva prođem sa svojim kolima kroz taj sokak, i ne mogu da se sjetim našeg stana na desetom spratu u kojem smo živjeli sretno. Nije to bilo tako davno, a kao da je bilo u prošlom životu, eto tako to izgleda. Stvari se mijenjaju, iz dana u dan, neki novi klinci igraju se u pijesku ispred zgrade i niko i ne zna više da sam se i ja igrao tu nekad. Odakle dolazi ta potreba za sjećanjima, ta potreba da čovjek pamti te trenutke!? Da li je svijet gledan kroz dječije oči puno svjetliji, nekako kao da više sunca obasjava te oči, ili se meni čini? Šta to odredi gdje ćemo biti sutra, i ko ćemo postati? Nekako, te sudbina protjera iz najtoplijih čoškova života i otjera na neke suprotne na koje nikad ne bi kročio. I eto, u toj staroj ulici, stara ljubav, simpatije i neki osjećaj čežnje što prolama se u krug. Tamo gdje je nekad bila prodavnica sada stoje pregrade koje štite stakla, onaj miris kruha u jutro, sigurno, nije isti. Ljudi koji tu žive ostarili, prepoznajem ih, nekako kao kroz maglu. Sada izblijedjeli od godina hodaju uokolo, sjede u kafićima, eto to je njihov život, kako sam ih ostavio, tako sam ih i zatekao.
Nema komentara:
Objavi komentar