Ah, ta sparina, što vazduhu daje težinu, para već danima ovo malo skrovište pod plavim nebom. Prži moj žuti prijatelj sve pred sobom, ni hlad nije utjeha, niti spas. Šta čovjek tu može, na kršnim stjenama što cvrče kao jaje na usijanoj tavi. Šta čovjek tu da radi, kad tijelo klone, i nemaš snage da misliš, a kamo li da se pomjeriš. A mi... Mi grabimo, već danima grabimo nebu u pohode, a nebo nam se sveti. I baš kad pomislim da je to osveta, kroz utopiju predamnom prolomi se grmljavina i krupne kapi nahrle, dok para izvire iz bijelog stijenja što rasulo se na sve strane poput bisera pokidanih - onako nasumično. Lije, ne prestaje. Lije, i opet nema spasa. Ni krošnja ti nije utjeha, a ni spas. I ne znaš šta to Bog nama šalje, milost, a nama ona ne djeljuje kao slast. Mi, mi opet grabimo, kao da to ništa nije, dok se blato nakuplja na patikama, i dok se hladne kapi slijevaju niz kabanice.
Po nekad se uhvatim kako sam u sebi šutim, a po nekad u sebi preknadam šta bilo - čisto da se nešto događa na pašnjacima uma, kad već krave tamo ne pasu, a i da hoće nemaju šta. Zašto krećemo na puteve gospodnje, koji to nas đavo tjera? Ne znam, ali znam da danima već grabim, nebu u pohode krenuo sam i samo molim Boga da se ne propudim, jer sve ponovo bi moglo da me dočeka u jutro.
Nema komentara:
Objavi komentar