Uvijek sam se borio sa sobom, tjerajući se da budem ponosan što sam rođen u maloj zemlji. Tjerajući sebe da budem ponosam što sam rođen u malome gradu, pod vatrenim nebom. Godine su prolazile, i baš onda kada sam postao ponosan, nekako sam se razočarao. Danas, danas sam sit patriotizma i nacionalizma, trobojnih zastava, i trokutova i zvjezdica. Gade mi se, gade mi se ti bezlični ljudi što gladni, ispružene ruke, jure za trivijalnim porivima, da udovolje svojim bolesnim umovima. I ko su, ko su to oni? Ko su to ti pojedinci, što od snage prave nemoć? Ko su oni, ko im je dao za pravo da od budućnosti prave pakao? I odgovora na ova pitanja se najviše plašim. Mi smo ti pojedinci, mi smo ti pojedinci koji od snage prave nemoć. Mi smo ti pojedinci koji dajemo jedni drugima za pravo da od naše budućnosti pravimo pakao. U razumu ljudskom promili neka nit gluposti i bijedno porazi sve ono u čovjeku ljudsko. Eto, to smo mi. Ljudi. Najčudnije biće na planeti. Gladni, ispruženih ruku stojimo pod zastavama koje nas miluju po glavama. Stojimo pod zastavama, a moramo zavratiti rukave da se borimo da preživimo. I niko to ne gleda tako. Gledamo se preko puškometa, sa otpuštenim obaračima i povremeno zapucamo, uništavajući sebi živote. Zašto, zašto moj narode? Zašto smo tako ograničeni? Svi smo mi svjesni da smo niko i ništa bez drugih, svi smo mi svjesni naše nesvijesti. Čije ruke će sutra biti krvave, čije će muke biti okaljane, koga će milovati plameni jezici pakla, eh to je naša budućnost. Budućnost čovjeka, razumnog, u dvadeset i prvom stoljeću.
Nema komentara:
Objavi komentar