Vreva

Nit je dan, nit je noć, eto šta je, suhoparno praskozorje što zatamni plavo nebo iznad naših glava. Utopljeni u danas, i utopljeni u sutra, sudaramo se na peronima nekog metroa koji furlja u budućnost sa desne, a u prošlost sa lijeve strane. I svako ide tamo 'đe njemu godi, ne bi li se utoplio u vlastitim mislima. Hiljade, ma desetine hiljada nas milli ovim putovima. Teško je reći, ko smo, a naročito kada zagrebeš u dubinu duše što krasi naš um, i izbija svjetlošću iz očiju - koje bi drugačije prazne bile. Fascinira me ta vreva, vječito nejasna, i nekako neopisiva. Sva ta lica, ti ljudi, milioni koraka u nepoznato, a Boga mi i u poznato. Da li mi lutamo bez nekog cilja? Da li su ti ciljevi silom nametnuti? Da li su oni okovi modernizma, kapitalizma, čega već ne, mogu navesti stotinu opasnih tih riječi ne bi li zvučao pametno? Nit smo svoji, nit smo tuđi, nit smo naši, nit smo vaši. Samo takvi, različiti i slobodni u ograničenoj raskoši mogućnosti, na prostranstvima beskrajnih, barem naizgled, naših umova.