Po neko jutro osvane,
okupano suncem, kao u priči,
i oči ne mogu da se naviknu,
ne mogu zaboraviti kišne dane.
Kišilo je i danas,
ipak priča nije bila bajka,
i sakriše se ljudi pod kišobrane,
i ulice ostadoše prazne.
Postoje li bajke, pitam se,
u stvarnim životima, čudim se,
gdje ih kriju, zašto ih čuvaju,
dok preziremo jedni druge.
Ne znam zbog čega, ali nekakav osjećaj mi se uvuče pod kožu. Koliko zla jedno razumno biće može nanijeti biću iste vrste. Ne mogu da vjerujem u takvu stvarnost. Ne mogu da vjerujem. Ne mogu. Ne. Kao da ne želim da slušam o tome. Klonim se takvih priča, kao da me ne dotiču, a ne mogu da ih se kanim. Znam, sutra ću dotaći granice u kojima kao stoku drže sve te ljude nad kojima vrše masakr. I to je tu, preko puta, ali mi živimo boemskim životom i u kutijama dok se slike vrte posmatramo svijet kako nepomično stoji nad ljudskim glupostima - svijet u koji se i mi ubrajamo. Čovjek je čovjeku vuk - nema ničega što može bolje opisati to.
okupano suncem, kao u priči,
i oči ne mogu da se naviknu,
ne mogu zaboraviti kišne dane.
Kišilo je i danas,
ipak priča nije bila bajka,
i sakriše se ljudi pod kišobrane,
i ulice ostadoše prazne.
Postoje li bajke, pitam se,
u stvarnim životima, čudim se,
gdje ih kriju, zašto ih čuvaju,
dok preziremo jedni druge.
Ne znam zbog čega, ali nekakav osjećaj mi se uvuče pod kožu. Koliko zla jedno razumno biće može nanijeti biću iste vrste. Ne mogu da vjerujem u takvu stvarnost. Ne mogu da vjerujem. Ne mogu. Ne. Kao da ne želim da slušam o tome. Klonim se takvih priča, kao da me ne dotiču, a ne mogu da ih se kanim. Znam, sutra ću dotaći granice u kojima kao stoku drže sve te ljude nad kojima vrše masakr. I to je tu, preko puta, ali mi živimo boemskim životom i u kutijama dok se slike vrte posmatramo svijet kako nepomično stoji nad ljudskim glupostima - svijet u koji se i mi ubrajamo. Čovjek je čovjeku vuk - nema ničega što može bolje opisati to.
Nema komentara:
Objavi komentar