Borim se sa riječima što prikuju me svako jutro za dno sjećanja. Riječima što naviru i bore se da budu prve. Riječima koje su upućene meni. I onim riječima koje su tebi upućene. Eto, opet ti pišem, pišem baš kao prije. Ne znam zašto se vraćaš tamo gdje te odavno već nema, ali jednsotavno dođeš. Dođeš i počivaš u prostranstvima mojih misli što se po nekad kovitlaju poput vjetra dok oluja bjesni. I šta da ti kažem, a toliko je riječi. Šta da ti kažem? Ima li smisla bilo šta da govorim - moje riječi do tebe ne dopiru.
Nema komentara:
Objavi komentar