Radije

Ti nisi više onaj osjećaj što budi sve u meni, ti nisi više ni novi, a nisi ni stari. Ne znam zašto se stalno vraćam na tebe. Kao da samome sebi dajem razloge zašto treba da te mrzim. Svi oni su već dugo ispred mene. Niti jedan više ja ne moram da tražim. Kad ću to sam da shvatim? Kad ću prestati da se nadam? Kad će doći tvoj posljednji odlazak,  onaj nakon kojeg kojeg se više nećeš vraćati? Na ta pitanja sebi ne mogu da dam odgovore. Nekako sam se nadao da ću jednom moći, možda sutra, ali danas sigurno ne. 

Do jučer sam umirao od sreće. Rodila se nova nada. Koja budala sam samo bio dok sam gledao u tebe preplavljen srećom. Svakom dijelu bića što poricalo je da se sve promijenilo sam ulijevao nadu. Tražio te tamo gdje te nikada nije bilo. Budio se sa osmijehom na licu što mogu uživati u tvome društvu. Šta se promijenilo? Ništa. Još uvijek isti pogled, još uvijek iste riječi. Laž, eto to je nešto novo. Laž, to je ta promjena što obasjala ti je lice. Neka nova laž. To je laž zbog koje najviše žalim. 

Sve što sam rekao u prah ćeš ti pretvoriti. Uživaš u svakome mome bolu. Naročito onome sto nanesu ga ruke tvoje. Šta si ti? Biće bez očiju? Biće bez ušiju? Biće bez osjeća? Jesi li uopće biće? Gledam dok izgovaraš sve te riječi, riječi što nanose mi bol, i opet negdje, krišom se nadam da je to samo san. Da će sutra to odnijeti. Onda, kad dođe sutra,  umjesto toga tebe mi odnese. Mnogo toga ostalo je nedorečeno. Poput djece ostavljali smo rečenice nedovršene. Ja zato što sam uživao u svim tvojim pitanjima,  a ti da sto vise boli. Teško je to za objasniti. 

Ne umijem sa sobom da se izborim. Utapam se u vlastitim mislima. Gledam te, i gasim sve osjećaje poput cigareta u punoj pepelnici,  dok vjetar raznosi pepeo po stolu. Sretan bi bio kada bih te mogao zaboraviti. Još sretniji bi bio kada bih te mogao mrziti. Ne mogu. Ne umijem ja tebe mrziti. Ne umijem ja tebe zaboraviti. Radje ću se u mislima svojim utopiti.