Bijeg

Dok je sunce izvirivalo sa istoka i probijalo se rastjerujući oblake, koji su, čini mi se, imali loše namjere, neobičan mir vladao je na peronima željezničke stanice. Hladno jutro pred nogama jedinog pristiglog putnika budilo se i jurilo u novi dan. 

Stajao sam. Klupe su bile prazne, ali nervozu sam liječio provodeći vrijeme na nogama. Povremeno sam šetao u krug i u ruci čvrsto stiskao ručku malog kožnog kofera. Noć iza mene je trajala čitavu vječnost, i ne sjećam se niti jedne slične. Hladno je, ali kada čovjeka natjera bijes onda ništa ne osjeti. Čekao sam. Čekao sam prvi voz u koji se mogu ukrcati. Prvi voz kojim mogu da odem kilometrima dalje od mjesta u koje ni vozovi ne svraćaju tako često. Voz kojim bježim od svega onoga što sam proživio u jednom malom gradu u kojem ću ostaviti toliko toga, a bojim se da se više nikada neću vratiti. 

Sjećam se dobro, kofer je bio skoro prazan. Nešto malo garderobe, nekoliko knjiga i ispunjena bilježnica, samo to. To je sve što sam ponio. Tada sam mislio da je to sve što će mi trebati, a evo, danas, mislim da mi ni to nije trebalo. Teške su to bile godine. Teške za mene, ali i za čitavo društvo čiji sam i ja dio. Teške, ali nikada neću znati da kažem zbog čega. Za mene, za mene su to bile naročito teške godine. To su one godine kada se čovjek zasiti prekretnica u životu i u duhu vlastite adolescencije onako buntovnički preduzme sve mjere da nešto promijeni. Zaboravi tako nešto. Zaboravi koliko je malen i nemoćan. Da je sada ovu pamet, ali teško. Teško bi i ona nešto promijenila. Bijes ispere mozak i onda u takvome halu učiniš ono što misliš da će te razgaliti. Na kraju, razgalu donesu sati, dani, mjeseci, godine, a po nekada ni to nije dovoljno. To traje, ali pamet kasnije preuzme kontrolu – vrati se sve na svoje mjesto.

Prašnjav kupe brzog voza - tu se priča nastavlja. Krenuo sam u nekom pravcu, potpuno neodređenom. Volio bih da mogu kazati nešto o tome, ali onda bih morao biti iskren i sa samim sobom, a to bi pokvarilo i ovako već usranu noć. Dok sam grabio prema željezničkoj stanici ulicama se širio miris, miris lipe. Sada mi se jedino taj miris vrti u glavi. Neobično, kako miris može da probudi toliko uspomena. Pred očima hiljade slika, kao da se čitav život odigrao pod lipama ispred moga stana.

Mislio sam da ću...