Grad i dusa

Prolazim pokraj rijeke. Nikad je nisam čuo kako huči. Ovaj grad je uvijek toliko glasan. Glasan da ne čuješ ni vlastite korake što odjekuju u skučenim prostranstvima širokog pogleda. Ne znam kako to da objasnim. Ne znam ni odakle mi ovakva zamisao. Zamislio sam se. Nastojim da pronađem potpuno novi način preziranja. Imun na hladnoću što siječe nastojim da neutrališem tuđa razmišljanja. Živcira me jedna ideja, zapravo nije ideja više liči na utjehu da se krivac uvijek pronalazi u nekome drugome, a ne u vlastitoj ličnosti. Koračam, a inercija svakog novog koraka nosi moje misli. One vrludaju, više nego što ikada su mogle. Potreba da o nečemu razmišljam dok idem, u nepoznatome pravcu, nekako donosi nove i nove ideje i stavove. Gledam, nekako nikada nisam uspio pronaći način da ono što mi je u očima predočim nekome drugome, a tako često bi volio da mi to pođe za rukom. Lutam gradom tražeći neki prividni mir. Po nekada imam potrebu da utješim ovo malo duše još što je ostalo u meni. Po nekad mi tako i promakne mnogo toga tražeći prosti i savršeni mir - jednostavno, a nedokučivo. Zapetljale su se mnoge stvari. Mnoge, da ih u ovom trenutku ni sam ne bi umio pobrojati. U sveukupnom metežu promakla mi je jos jedna godia, ona od koje sam očekivao mnogo više. Ipak, kad se osvrneš, mnogo se postiglo, ali više na vanrednim planovima, a onim, onim unutrašnjim ništa. Tako, kada prođe mnogo vremena zaboraviš i ciljeve, i planove. Zaboraviš i mnogo vise od onoga što si ikada znao. Onda, onda lutaš, tražiš mir za svoju dušu, što bi najradje da se rastane od ove kože i da jurne u visine, tamo gdje i osjeća da pripada. Duša je kao i ovaj grad, dovoljno bučna da se i sama ne čuje do u kasne sate.