Grebanje

l' je vedro, il' oblacno,
il' je tamna noc,
il' je sunce, il' je mjesec,
il' je bijel dan.

Sumanuto koračam ulicama. Ne znam ni šta tražim. Tako to dođe, neki od onih dana kada u čovjeku vrije sve i ima potrebu za nečim - a ni sam ne zna za čime. Kao da su se svi oblaci sručili na mene. Stišću, a onda kiša - što prospe se na trenutak - donese olakšanje. Sviram... Danima već sviram i nikako da pronađem pravu melodiju. Pišem... Danima već pišem i nikako da pronađem prave riječi. Neki teški dani stoje ispred mene. Neke sumorne kiše što došle su kad im se najmanje nadaš. Prolazi... Prolazi i više od onoga što mislim da pored mene prođe. Dani, sedmice, mjeseci, i godine, i godine prolaze. Sjećanja, ona najljepša ostaju izbrisana na gomili novih što iznjedri ih neki novi, brži, valjda bolji život. Muče me. Muče me baš ta sjećanja. Ona na gomili surovosti sto se sručila i grebe. Nekako oštro grebe po površini uništenog sklada. Grebe onako kao sa željom da dopre do mnogo složenijih, učahurenih, struktura uma. Grebe kao da će da probije. Ne dam. Ne dam da zaviri u zamandaljene sehare što ih krijem godinama. Ne dam da probije, kao da mi tajne skrivene život znače. Onda, nakon izvjesnog vremena shvatim da tamo nema ništa. Ništa vrijedno, kako se to na prvi pogled već činilo. Ništa nepoznato. Grebanje onda stane, ode već odakle je i došlo, a onda ostanem i sam prazan, kad već ni tih tajni nema. Ničega nema. Tražio sam. Tražio, ali nema.