Noć kada sam ubio Mustafu

Budi se, umjesto svjetla sa njegovog lica izbija tama, od bola koji ga je izmučio. Tragovi suza još uvijek su na njegovome licu. Gleda, oči mu kao dječije. Drhtavom rukom dodiruje usne, onako ispucale i isušene, a u drugoj ruci drži komad papira koji podiže polahko prema očima. I baš u onom trenu kada ruka se ispravi, samo pade u smijeru iz kojeg je i došla, a tišinu kao nožem razreza jedan izdisaj. U Mustafi se poput staklenog ćupa razbi duša i rasu u komade. Srce stade a tišina posta još teža. Na papiru je ostala poruka:

"Tvoja ruka me zaustavila, da ti kažem sve što osjećam. Ali evo sada neka me zaustavi sudbina, ili nešto treće, da ti kažem da te volim, i da u mojim prsima za tebe ima toliko ljubavi da kada bi je izvadili i rasprostrli sva bića na ovom svijetu bi se osjetila voljenim, i još toliko njih, i još toliko njih, i još toliko njih. I sva ona tu stoji upregnuta samo za tebe, a ti joj braniš da te pomiluje.

Volim te,
Zauvijek tvoj Mustafa!"


Ne umiremo svi od smrti,
Niti umiremo od bolesti,
Umiremo onda kada se ugase snovi,
Onda kada se ugase želje,
Umiremo onda kada umremo u mislima,
U mislima onih za koje vrijedi živjeti.


Nekada se probudim i mislim da još jedan ja živi tamo negdje, iza ovog brda, iza rijeke, iza mora... Negdje tamo. Možda čak i iza neba. Tamo daleko, i da je sretan, a ja sam njegov pandan na drugoj strani. Nekada, kao da sam znao šta me čeka, i šta to čeka moga Mustafu. Neka praznina me natjerala da pišem. Ona tama u meni, i dubina u duši koju je jako teško opisati. I pisao sam, samo nekada ne znam kome. Mustafa je bio imaginacija života, savršene ljubavne priče, nekih utopija i ideala, i baš onda kada sam ga uobličio i zaokružio, sve sam to bacio u vatru, a ostali su neki dijelovi. Dijelovi koji su pisani ranije, ali koji se savršeno uklapaju u dijelove koji su pisani kasnije i zapravo su dio stvarnosti, jer kažem ti, znao sam, znao sam jer me nešto spremalo da te dočekam, nešto poput sudbine. I eto naša bajka nije ispričana, i ubio sam Mustafu jer me podsjećao na nju. Svaki dan me podsjećao na ono što gubim. Mislim da je vrijeme da prestanem da pišem, i zato neka sve te sulude riječi, i misli, pa i Mustafa, ostanu iza mene, i neka me puste na miru.

Fališ

Jučer sam te izgubio. Pustio sam te, otjerao sam te, povrijedio sam te, ali ništa to nisam uradio zbog sebe. To sam uradio zbog tebe. Zbog tebe, da letiš slobodno, da raširiš krila i da te ne muče duhovi prošlosti. Izgubio sam srodnu dušu. Izgubio sam se i ja. Već danas mi fali svaki dio tebe koji svakako nisam ni imao, ali opet mi fali. Fali mi tvoj glas i neke glupe šale kojim smo se šalili. Fališ, fališ, a sve si dalje. Dalje i sve više fališ...

Opet o tebi

Čovjek koji više nema želja. Eto to sam postao, od djeteta kojem su caklike se oči. Ali jedna želja se ispriječi iznad svega, jedne oči, jedne ruke, svi oni dodiri nježni, jedne usne, miris tijela, i mehkoća kože. Samo to, ništa više. Samo jedan osmijeh, onaj dječiji, onaj koji sija među hiljadu osmijeha, samo on.

Mrzim te... Mrzim svaki dio tebe, tvoga bića i tvoga tijela, a volim te. Volim te beskrajno kao što nebo voli sunce, a mjesec zvijezde. Bolno, raspadam se znajući da u tvojim mislima ne zauzimam ni jedan djelić, a opet te volim, i mrzim u isto vrijeme.

Izmićeš pod mojim dodirima,
Izmićeš pod mojim pogledima,
Dok zaboravljam osjećaj tvoje mekane kože pod mojim prstima,
Dok zaboravljam sve one crte tvoga lica,
Eto tako živim, i pretvaram se da mi ništa od toga ne treba,
A treba, više nego što misliš...

Ko sam

I draža mi je smrt od života,
Jer izgubio sam nit smisla,
I potonuo u beskrajnu milost,
A mislio sam da je drugo ljepota.

I već evo lutam godinama,
I spuštam glavu na zemlju tiho,
Čekam neočekivano, čeznem,
Nestajem u tihim molitvama.

Znam ja ko sam, i postao šta sam,
A mnogi o meni ne znaju ništa...

Život - pa šta

Dođu tako neki dani, kad se čovjeku smuči nad vlastitim životom i osvrće se tražeći jedne oči, tražeći jedne ruke, prvih nekoliko trenutaka u nadi da će ih naći. I zaista je sve laž, baš kao u onoj Merlinovoj pjesmi, samo je nisam slušao dovoljno pažaljivo. Oh zašto jednostavno ne propadnem u zemlju, kao da je to lahko, kako lahko zvuči. Ljudi čekaju one koji više nisu među nama, a mene nema ko da čeka. Još mi odzvanjaju neke riječi u glavi, niti znam zašto, niti znam zbog čega ovako dugo, i svi liče na tebe, ali niko nije ti. Jadnog li života Bože moj. Smo prođi, samo me pusti, idi, šta drugo da ti kažem. 

Kad bi tvoje uši čule

Krik srca moga,

Odzvanjao bi godinama.

Osjetim tvoju blizinu,

Ali razdvajaju nas planine,

Razdvajaju rijeke...

Razdvajaju nas kao da su mora,

Razdvajaju kao okeani,

Razdvajaju nebeske visine.

Čuvaj to dijete u sebi, rukama čvrsto,

Dok osmijeh ti stalno lice krasi,

Pod zvjezdanim nebom dok koračaš.

I nek tvoje oči kažu svima,

O tvojoj duši priču koju šutiš,

Kad je nikad ispričati nećeš meni.

Zwischen Immer und Nie

Zwischen Immer und Nie.

Poput nekog bolesnika, koji se muči sa svojim bolovima godinama, lutam i tražim neki lijek. Lijek za srce ili ono oko srca što se skupilo. Svraćam na razna mjesta, na mjesta početaka i krajeva i premotavam uspomene. Nekad se uhvatim kao da preklapam trenutni prizor sa onim što je bilo tražeći objašnjenja i propuste. I nisam više siguran ni da li je ta bolest, bolest srca, ili je to bolest duše. Ali ne želim da budem bolestan. Ne želim da budem u međuprostoru, ali tamo sam. Kao da me je neko tamo stavio, i poklopio staklenim zvonom da ne mogu dalje, ili mi privezao svilen gajtan za nožni palac sa jedne a za neki stub, sa druge strane. Kao da se koprcam ali ne mogu da se otkinem i pobjegnem iz tog oblaka u kojem se nalazim. Odumire li ovo što je u meni? Ne znam. Ali znam da sam se jutros probudio i ona prva misao više nije bila tu. Bila je samo praznina. Samo je bila tišina. Onako jutarnja i surova, i možda da kažem prosta. Dobro jutro ljubavi, i danas smo živi - kao pozdravljao sam sebe, ali bez nekog odgovora na pozdrav. Odumirem li ja? Ne znam ni to. Samo pitam se da li odumirem ili samo umirem.

Živi a umiremo, gasimo se polahko,

dok se naša tijela sudaraju na ulicama,

na ulicama i pješačkim prijelazima,

izrešetana pogledima koje pružamo.

Sretni a uplakanih duša koračamo,

negdje čuvamo osmijeh jedni za druge,

plivamo smjelo kroz to more bola i tuge,

dok krvarimo sami u sebi, zadovoljno.

Između zauvijek i nikada se lomimo,

tražimo jedni druge, a ne želimo naći,

ne želimo, ne želimo sebi mi pomoći,

i ne znam da li odumiremo ili umiremo.

Savršen ja

"We are not written for one instrument alone; I am not, neither are you."

Nedostajali su mi kilometri znaš. Oni što priječe put među ljudima koji nisu kreativni i koji ne mogu da ih preskoče, kao da je to neka mudrost. Baš oni što stoje poput neke praznine i razmiču ono što na izgled se čini tako blizu. Zar može nešto biti bliže od ljudskih srca? Ne znam, samo razmišljam na glas. Jutarnja gužva velikog grada je osvježenje. Ona auta poput kuglica se nižu na odvojcima na autoputu dok kasnim. Kasnim kud god da krenem, ali ne zamaram se time. Valjda će me čekati. Sunce uljepšava ovaj dan. Miris kafe će obradovati moja osjetila zato sjedam na terasu i naručim dupli espresso. Koliko mi fali cigareta, nemaš pojma, ali držim se. Sjedim i čitam u potpunosti izolovan od svijeta koji se kreće oko mene, i gužve koja škripi svim onim svojim neobičnim zvucima. Savršen trenutak, savršena knjiga i savršen ja. Dobro, ne baš tako savršen ja, ali u svakom slučaju... 

Attraversiamo

Na putu prema samome sebi, krenem južnije i otvorim oči u Mostaru. Baš ondje ispod Starog. Dašak vjetra i sunce uljepšavaju prizor starih građevina, a Neretva se cakli, još uvijek onako zelena, dok teče istim onim koritom, a mi... mi više nismo zeleni, ali eto, nekako tečemo. Zaustavi me ciganka, da joj dam neku paru za bebu, a ja rovim po džepovima za neki sitniš i kaže mi: "Ti si pravi muškarac, i sretan si, a ženska ti je lijepa i vjerna ali..." i neku riječ je rekla, nisam zapamtio, a ja se okrenem i produžim dalje, a ona dobacuje za mnom da stanem jer mi hoće još nešto reći. Odmahnem joj rukom, ne zanima me, i smijem se onome što sam do sada čuo. Iznad moje glave vedro nebo, u svojoj najljepšoj plavoj boji, potpuno odgovara osmijehu koji sam navukao na lice. Proći ću onim putevima kojim sam jednom davno prošao. Davno, ili ne tako davno, ali u srcu davno. I zapalit ću jednu cigaretu u to ime, i uživati u prizoru obasjanom suncem. Možda ulovim i zalazak u povratku, ko zna.

Ljubav je...

Koja prosta noć večeras. Pustinja. Srce skače, nema mira. Aritmije udaraju. Dođe mi da ga iščupam golim rukama iz ovog prsnog koša.

Da iščupam srce tvoje,
koje kuca tu, u mojim prsima,
jer za tobom žude usne moje,
a i one su tvoje, jer tvoj sam ja.

Ne znam kolike su to daljine potrebne da se čovjek odmakne. Da pobjegne. Da otrči od onoga ko ga je osjećao. Ne znam, ne razumijem. Nikad nisam, pa ni sada. Ipak, trudim se da shvatim. I ruže će uskoro procvjetati, ali nisu one za nas. U svakoj bašči bit će jedna da je kiti. Šta je to za nas? Vrijeme... Da je barem ona laž istinita. Ona da vrijeme liječi sve rane. Znaš da nije, a znam i ja.

U besmislu smislenosti ja sam jak,
a kada dođe noć, okite mi lice suze,
i ona bol prožima sve od glave do pete,
a ja stišćem zube, dišem duboko,
čekam da me prođe, a ti ne prolaziš...

Svaki put kao da je zadnji, pričamo i onda tonemo u neizvjesnost. A tvoje riječi moja su snaga, tvoj glas, i osmijeh tvoj su smisao i sve stane u to. A nisam te zavolio zbog izgleda, već zbog one čokoladice u mome koferu, i onih sitnica koje mi spremiš na rastanku. Zavolio sam te zbog toga jer znaš šta treba reći u svakome trenu i zbog tvoje blizine i kada nisi tu. Gubio sam se u tvojim zagrljajima, nestajao i vraćao se u stvarnost. Osjetio te, baš kao i sada što te osjetim, ali glumim anđela čuvara i pravim se da ne postojim da bi ti udovoljio. Prva si misao moja, koja se javi prije nego otvorim oči. U snovima smo sretni i nasmijani, tamo ti mogu reći sve što mislim. A ovdje, na javi, na javi te nemam.

Idi, odlazi, ostavi me,
tamo u onom mraku pored rijeke,
pusti me da jecam i da plačem,
bolje nisam ni zaslužio.

Vratio sam vjeru, zbog tebe, u nemoguće, ali sam je već drugi dan izgubio. Čini mi se kako je ljubav samo riječ koje l(j)udi nadijevaju zabludama. I opet, imam hrabrosti da nadam se da ćeš me razuvjeriti.

Kako mi večeras

Oči se ispune suzama, a kao da neka bol probije prsa, onako tupo i onda treperi tu posred grudnog koša. Kako mi večeras treba onaj tvoj zagrljaj, ne znaš ti. I zašto baš večeras, ne znam ja. Sa police uzmem sniježnu kuglu, poželim želju i protresem je. Šta misliš hoće li se nešto desiti? Gledam kako se one mrvice razlete u vodi i kao da sam i ja u nekoj sniježnoj kugli večeras. Izađem vani i stanem na sred ulice, raširim ruke i lice podignem ka nebu. Sve one pahulje padaju po meni, i tope se na koži, hladne, poput ledenice svaka. Zastanu na trepavicama na kratko i onda iščeznu. Onda se skupim pokraj vatre, i gledam je, i slušam kako pucketa. Sve to u istom trenutku. Bože, da li ludim? Bože, da li ludim? Bože... zar je ovako teško kada te neko tvoj ostavi onda kada ti najviše treba. Ne mogu ja to više da podnesem, ne mogu, ne umijem, ne znam. Neko tvoj, ko nikada nije bio tvoj. Danas u ovom svijetu kada su svi nečiji, ja sam ničiji. Ničiji a svačiji.... Kako mi večeras treba onaj tvoj zagrljaj, ne znaš ti...

Osjetiš li

Sinoć me iznenadi vedro nebo,
Zvjezdanim sjajem okićeno,
I gledam mjesec, na tebe mislim,
Da li osjetiš, sve ti je oprošteno.

Nikome više o tebi pričati neću,
Dok me budi srce tebe željno,
Kao nebo zvijezde padalice,
Da zaželim želju, da budemo jedno.

Dani dolaze, a o tebi misli zbore,
Tako kad osjetiš nekoga, valjda,
A nemaš ga pokraj sebe tu,
Treba biti, dok još malo živi nada.