Dođu tako neki dani, kad se čovjeku smuči nad vlastitim životom i osvrće se tražeći jedne oči, tražeći jedne ruke, prvih nekoliko trenutaka u nadi da će ih naći. I zaista je sve laž, baš kao u onoj Merlinovoj pjesmi, samo je nisam slušao dovoljno pažaljivo. Oh zašto jednostavno ne propadnem u zemlju, kao da je to lahko, kako lahko zvuči. Ljudi čekaju one koji više nisu među nama, a mene nema ko da čeka. Još mi odzvanjaju neke riječi u glavi, niti znam zašto, niti znam zbog čega ovako dugo, i svi liče na tebe, ali niko nije ti. Jadnog li života Bože moj. Smo prođi, samo me pusti, idi, šta drugo da ti kažem.
Kad bi tvoje uši čule
Krik srca moga,
Odzvanjao bi godinama.
Osjetim tvoju blizinu,
Ali razdvajaju nas planine,
Razdvajaju rijeke...
Razdvajaju nas kao da su mora,
Razdvajaju kao okeani,
Razdvajaju nebeske visine.
Čuvaj to dijete u sebi, rukama čvrsto,
Dok osmijeh ti stalno lice krasi,
Pod zvjezdanim nebom dok koračaš.
I nek tvoje oči kažu svima,
O tvojoj duši priču koju šutiš,
Kad je nikad ispričati nećeš meni.
Nema komentara:
Objavi komentar