Na putu prema samome sebi, krenem južnije i otvorim oči u Mostaru. Baš ondje ispod Starog. Dašak vjetra i sunce uljepšavaju prizor starih građevina, a Neretva se cakli, još uvijek onako zelena, dok teče istim onim koritom, a mi... mi više nismo zeleni, ali eto, nekako tečemo. Zaustavi me ciganka, da joj dam neku paru za bebu, a ja rovim po džepovima za neki sitniš i kaže mi: "Ti si pravi muškarac, i sretan si, a ženska ti je lijepa i vjerna ali..." i neku riječ je rekla, nisam zapamtio, a ja se okrenem i produžim dalje, a ona dobacuje za mnom da stanem jer mi hoće još nešto reći. Odmahnem joj rukom, ne zanima me, i smijem se onome što sam do sada čuo. Iznad moje glave vedro nebo, u svojoj najljepšoj plavoj boji, potpuno odgovara osmijehu koji sam navukao na lice. Proći ću onim putevima kojim sam jednom davno prošao. Davno, ili ne tako davno, ali u srcu davno. I zapalit ću jednu cigaretu u to ime, i uživati u prizoru obasjanom suncem. Možda ulovim i zalazak u povratku, ko zna.
Nema komentara:
Objavi komentar