Ispovijest

- Pomislio sam na trenutak da ljutiš Boga sa tim svojim riječima - tako nešto mi je rekao. Ko zna možda je u pravu, ali o meni zaista malo znate, i ne znam, imam osjećaj kao da će tako i ostati.

Već dugo pišem, pišem nekim imaginarnim osobama. I sada, kada sam upoznao svoju imaginarnu osobu, kao ona šašava djeca koja imaju imaginarne prijatelje, i to baš onakvu kakvom sam je zamišljao, ta osoba želi sve da zaboravi, želi da postane uspomena, sjećanje. A bila je moja najljepša želja, moja molitva i tihi jecaj u onim noćima kad ti neko treba. Pomislio sam da je to sve Bog čuo i da mi je poslao nekoga. Pomislio sam da je život čudo, da je to ono što je vrijedno življenja. Prvi put sam vidio jasno život u dvoje, nas dvoje kako sjedimo pored kamina, dok vatra pucekta, nas dvoje kako sviramo klavir, zagrljeni, pjevamo najljepše pjesme, smijemo se, sve. Vidio sam najljepše oči na sviejetu, i sve kao da sam čitav život bio slijep. Prvi put sam naučio da pričam u dvoje, a ne kao da pričam o nekome tamo dalekom ko će doći, a možda i neće. Prvi put sam osjetio toplinu poljupca i sreću koju do tada nisam. Taj pogled je bio predivan, poput sna, onog iz kojeg sam se probudio da bi se upoznali. I eto, to je bilo samo taj put, poput nekog iskušenja. Kraj bez zagrljaja, kraj bez poljupca, kraj dok mi ispušta ruku i kaže nemoj ništa više reći, a imao sam toliko toga u glavi, i ulice Zagreba u jedan vreli avgustovski dan. Kako mrzim taj grad. Kako mrzim sve, sebe i cijeli svijet. Neopisivo.

I ne znam kakav plan Bog ima za mene. Ne znam da li ga ljutim, ali osjećam se povrijeđeno. Valjda je to neka priroda. Nadam se da će se desiti opet neko čudo, odjednom vjerujem i u čuda. Nadam se da ću otvoriti vrata i vidjeti ono što bi najviše prijalo mome oku kako me čeka. Ali to je previše filmski zar ne. Opet želim to čudo, toliko silno. Želim da živim taj san, ali u dvoje.