Zaspiš, odgovoriš na moje laku noć, i utoneš u san. Slušam kako dišeš, i odavno već nisam zaspao sa osmijehom na licu, baš onakvim kao večeras. Ali neću se još dugo smijati, taj osmijeh iščezne, sa tvojim prvim riječima, a onda lutam, sa kraja na kraj. Prolazim pored onih mjesta na kojima smo bili skupa. Sanjam tvoje riječi i ne vjerujem, ne vjerujem da je sve zapravo rezultat izgubljenosti i zbunjenosti. Lahko ćeš ti zaboraviti kad je već tako, a ja ću da bolujem. Ja ću da bolujem jer sam ostao tu, da živim sa svim uspomenama dok ti bježiš daleko, bez onog zadnjeg zagrljaja, bez onog zadnjeg poljupca, bez mene. I eto, to mi ostaje. Ostaje mi jedna velika bol, baš u ovim danima dok ti spavaš mirno. U svijetu u kojem svi nekome pripadaju ja sam ničiji.
Nema komentara:
Objavi komentar