Uzdah duše

Ti si svaki uzdah duše moje,
Dok te traži u prostranstvima neba,
Ti si svaki uzdah duše moje,
I suza i krik, i sve što ona jutros treba.

Ti si svaki uzdah duše moje,
Što predala se u ruke sad tvoje,
Ti si svaki uzdah duše moje,
A ona nema, nema ništa svoje.

Ti si svaki uzdah duše moje,
I lahkoća i težina kad na prsa se sruči,
Ti si svaki uzdah duše moje,
Dok tiho za tebe ona molitve uči.

Ti si svaki uzdah duše moje,
Ona luta, tanana i krhka, traži tebe,
Ti si svaki uzdah duše moje,
Utočište, dok u školjki za tebe grebe.

Ti si svaki uzdah duše moje,
Ti si svaki uzdah duše...
Ti si svaki uzdah...
Ti si...

Ti...


Poput glasa koji nema zvuk, neke strofe nemaju slova. Ipak, kad bi sva slova u nju stavio, opet je ova tišina smislenija, nježnija i duši milija. Poput glasa koji nema zvuk, poput zvuka koji nema glas, takav je život bez tebe moj. Pa čak i kada bi bježao nikad ne bi mogao pobjeći od tebe, a i kada bi pobjegao nema smisla bez tebe. Sva bol svijeta danas je u mome srcu dok otimam se i budim, dok duša sa tijelom spaja se, a neće jer te nije našla noćas, i oči se cakle. Tvoje riječi vode me iz ponora do sreće, a bez njih sam na vjetru cvijeće što okupa ga kiša, i što prospe latice svoje. Ne napuštaj me nikada, jer bez tebe sam izgubljen...