Dok nisam upoznao tebe nisam ni primijetio kako se sa moga prozora vidi nebo, jer često pogledam gore u nadi da i ti gledaš te čudne oblake i šaljem ti poljupce i zagrljaje, a ne znam da li do tebe dođu. Kad zamislim naš susret mislim samo na zagrljaj koji bi trajao satima i na tišinu koja bi ispričala sve. Od ideje tog prizora duša mi se smiri a srce zaigra, ali moj mozak, on radi zločaste stvari. On kida srce i pušta ga da krvari dok iznad glave kruže sva ona srcad koju sam od tebe dobio. I šta da ti kažem... kako se osjećam... osjećam se nevjerovatno u vezi svega toga, kao neko derište, u sred neke basne o ljubavi i životu i o čemu već ne.
Nema komentara:
Objavi komentar