Sa ustima punim riječi osjećam se kao neko kome su upravo rekli da ima tumor na mozgu. Iako je sve bilo savršeno, muči me neki loš predosjećaj. Uvijek sam mislio da pisci žive povučeno. Sjede za stolom i pišu. Gdje je ta povučenost, pitam se sada. Gdje da je tražim? Nije jednostavno pisati. Ponekada je bolje i ne pisati.
Nema komentara:
Objavi komentar