Već dovoljno dugo lutam svijetom. Srećem ljude koji zaista pokazuju da im je drago što me vide. Opet, iz nekog nepoznatog razlga sjedim i čekam tebe. Ponekad, baš kao sada, stanem i pitam se zaslužuješ li ti toliko moga vremena. Prošlo je sigurno mnogo, a sve sam ti rekao. Sve što sam imao. Šta ti radiš sada? Igraš se. Provjeravaš. Prodaješ svoju psihologiju meni, meni koji te poznaje već dovoljno dobro da to primijeti. Razmišljao sam i da te pitam, da te pitam sve što imam da pitam, ali jednostavno ne ide. Ti ne daješ odgovre na prosta, a kamo li na komplikovana pitanja. Nismo mi jedno za drugo. Ne možemo biti ni prijatelji. Jednostavno, ne mogu da budem prijatelj onome kome ću služiti za zadovoljavanje potreba. Dođe vrijeme kada čovjek treba da krene dalje. Ipak, kako nastaviti dalje bez tebe. Ne smijem ni prebrojati godine čekanja. Ne smijem se ni okrenuti, a morat ću to sve sagledati, znam.