Tvoje

Tvoje riječi vode me iz ponora do sreće,
a bez njih sam na vjetru cvijeće,
što okupaju ga kiše,
što više ne miriše.

Tvoje riječi vode me iz ponora do sreće,
i ugasnem u treptaju jedne svijeće,
što plamen joj se klati,
dok ne mogu spati.

Tvoje riječi vode me iz ponora do sreće,
a oči da se sklope, one neće,
traže te danima svuda,
a ti si tu, a nisi nikuda.

Tvoje riječi vode me iz ponora do sreće,
i suza iz oka zbog tebe kreće,
za nju nećeš ti da znaš,
tamo daleko mirno spavaš.

Tvoje riječi vode me iz ponora do sreće,
dok biraš bol namjesto sreće,
i tvoje uši moje riječi neće,
a naše patnje su sve veće.

Tvoje riječi vode me iz ponora do sreće,
braniš se ispričanim svako veče,
a bez mene i ne postojiš,
a bez tebe i ne postojim.