Tišina

Tišina, prolomi se gromko,
i kao da reže, para mi uši,
i nikad nije bila gora već noćas,
a tako obična, tiha i prosta,
i hudi, nikad joj dosta.

Pokvariš i tišinu ovu što vlada,
i ne pričaj mi o samoći,
jer o njoj ništa ne znaš ti,
pusti me da umrem ovdje sad,
nek duša ide u vječni hlad.

***

Neke pjesme se nikad ne završe, eto tako je i sa ovom. Kraj nije ni važan, važno je da se rodila i da je postojala.