Želiš da pomogneš, a samo napraviš gore nego što je bilo. Tako sam se prepustio, dječije i nevino, a ti analiziraš, analiziraš moje riječi i sve prolazi kroz taj neki filter surovosti sa kojom zasjeniš sve ono dobro što uradiš za mene. Nekako se tješim da se bojiš, možda i nisam u pravu to vjerojatno više neću ni saznati, ali to mi je neka utjeha. Ljudi u našim životima prolaze i odlaze, to je normalno i prirodno. Neki uđu, zadrže se čas i onda nestanu, kao neka željeznička stanica. Tako i ti, uđeš, i prvim sljedećim vozom iščezneš. Pretvaram se da sam jak i da to dobro podnosim, a lomim se vjeruj mi, lomim se jer sam te slušao, i vjerovao u to što pričaš. Nije prvi put, ali molim Boga da bude posljednji. Ne umijem ja to tako, moje srce je slabo, a tvoja snaga izbija tamo gdje mene najviše boli.
Gotovo čitav život sam čeznuo da upoznam nekoga poput tebe, molio Boga da mi te pošalje, i kad sam se ponadao da su moje molitve uslišene pojaviš se, pustim te, a ti priđeš, tako čarobno, tako neobično, tako tiho i nježno. Sreću ti ne mogu opisati, ni sreću, ni moje misli, ništa. Sve tvoje slatke riječi u meni probude ideju da će nešto konačno da se promijeni, ali eto, nisam bio u pravu, kao i uvijek do sada. Nikad nisam bio u pravu. Ja zapravo o ljubavi ništa ne znam, ja ne umijem, a bojim se da sad više i ne želim da se trudim. Eh, ta moja luda glava, uništi me, ja poludim i za cijeli život svoj ostarim.
I dok jurim kroz jednu besanu noć, svakave misli mi dolaze. Po nekad poželim da pustim volan i stisnuti gas, onako u nadi kao da bi to nešto promijenilo. Vjerojatno ne bi, ali eto, borbe sa samim sobom su nevjerojatne. Sve bi to ostalo isto, i ti i ja i to se ne može promijeniti. Sve je to bilo kao san, iz kojeg se polahko budim, rekao bi zbog tebe, ali ja bit ću taj koji će krivicu preuzeti na sebe. Tužno... ali proći će, baš kao i sve drugo.
Lako je kad te niko ni ne zavoli,
Tad samo tamna strana srca zaboli...
Nema komentara:
Objavi komentar