...

Kao da sam konačno postavio sebe u centar svemira, barem svoga, i kao da sam shvatio vječnu neispričanu priču svoga života - druge ne možeš promijeniti, već samo sebe, ali i to prilično teško. Moj dan je počeo jako rano, hladna sudnica i lupanje daktilografa dok tipka sve ono što može da izađe iz ljudskih usta, nekako me obilježilo danas. Tako sam i ja danas ostao hladan, samo umjesto daktilografa je lupao mozak nakon što sam prešao preko vrata. U tom lupanju hiljadu predmeta se otvorilo i zatvorilo, ali ni jedan nije riješen - klasika, svi su odgođeni i odloženi na neodređeno vrijeme.