Jučer se Bosna izlila iz svoga korita. Podsjeća me na moje misli. Onako izvan okvira nekog ustaljenog i normalnog toka. Razlivene izvan okvira u koje drugi žele da ih smjeste. I kao da mi okove stavljalu kao mjere civilne zaštite, da to sve drže obuzdanim, ali ko može da zaustavi podivljalu bujicu. Ko to može da zaustavi štetu koju će nanijete stablo koje juri po sred rijeke prema nekome krhkom pješačkom mostu. Sinoć je pun mjesec, onako u svojoj posebnoj bjelini, okitio nebo, i vješto se skrivao iza oblaka.
Rijeka i mjesec me podsjete na ovu godinu koja je još uvijek ispred mene. Godina ciljeva i kojekakvih rezolucija koje sam vješto smjestio sve u nekoliko dana koji stanu između prvog januara, i trideset i prvog decembra. Bolno je počelo, a imam osjećaj da će tako i završiti. Sve što je ljudsko za mene je bolno, a kao i da ima nešto što nije ljudsko, kad živiš među ljudima. Svi ti osjećaji i emocije koje prosipaju bez nekog reda i smisla, ti pokvareni izljevi onoga što nije dostojno čovjeka, sve mi se to gadi. Znam, i ja znam biti nekada takav, ali ne mogu da prihvatim da neko može tako živjeti. Ne možeš sam, i to znam. Eto baš kao da plivaš uz bujicu u koju se Bosna jučer pretvorila. Gotovo nemoguće. Neću reći da je nemoguće, jer nisam probao, ali eto gotovo nemoguće.
Nema komentara:
Objavi komentar