Dok pakujem sve te stvari u kartonske kutije, nekako sam ravnodušan, ali samo na prvu. Život je poput željezničke stanice, prolaze razni ljudi kroz njega, kreću se - uvijek me to fasciniralo, te mase, sve te duše koje prođu pored onoga što sjedi i gleda. Nevjerojatan osjećaj. Danas je dan osjećaja, zato imam osjećaj da sam izgubio nekoga koga nisam nikada ni imao. Čudno, neodoljivo i neoprostivo. Sinoć dođeš mi u san, a onda pobjegneš, nestaneš sa snenom čarobnom prašinom i kao da te nikada nije ni bilo. One koje voliš, tebe ne vole, a one koji te vole guraš od sebe. Jedna velika željeznička stanica. Eto šta je život, samo što ti vozovi ne voze baš svaki dan, i veze nisu baš česte, ali tu i tamo naiđu, a kad naiđu eh onda se kolodvori isprazne, baš kao što će se i ove kutije već sutra isprazniti.
Nema komentara:
Objavi komentar