Sa prozora gledam onaj drvored i ljude kako se provlače grabeći ulicom. Moram ti priznati, iako to nije ništa novo, mislim na tebe. Nekako danas sa posebnom težinom. Otvorim prozor i ona hladnoća reže mi lice a krv sukne u obraze i blago ih zarumeni. Kao da me stid što sam promolio glavu kroz prozor. Stid me zbog tebe, a stid me i zbog sebe. Sada bi tvoja pisma bacio dole na ulicu, da se sve one slatke riječi što smo razmijenili prospu, da se slova rastrgaju, kao da ih više nema i razlete po ulici, svezani o konac naše priče, priče koju nismo ispričali. Suzdržat ću se danas, neću ih prosuti, neću ih pustiti iz sumornih koverti u koje samo ih sakrili, a ja ih sakrivam od sebe. Šta ćeš, eto tako ti je to. Sve se to saplete oko čovjeka, sva ta slova, i ti konci, i da nije ovako hladnih jutara ne bi se nikada raspleo. Ne bi nikada um napustile te misli i ne bi krenuo u novi dan. Oprosti molim te što ponovo mislim na tebe, nemoj zamjeriti ne mogu se oteti onom osjećaju koji me prožme kada se nastaniš u mojim mislima, a sa druge strane ni onome osjećaju koji me prožme kad iz njih istrčiš. Oprosti mi molim te što ti više ne pišem. Ja nemam snage da pišem ni sebi, a kamo li tebi, a i sve smo već napisali, iako su ostali upitnici negdje da vise među nama, kao neke kuke što povlače uspomene. I lažem kad kažem da te se ne sjetim, lažem. Sjetim te se ovako u ovim danima krišom, sjetim te se i ponekada poželim da te proklinjem umjesto što te milujem ovim jezikom svojim. Niko ne zaslužuje da bude proklet, pa ni ti, pa ni ja. Od milovanja se nećeš izlizati to sam već provjerio, smiješno znam, ali šta bi, od dva zla biram manje. Piši po nekad, šta da ti pričam, piši, piši i budi mi dobro. Mrzim te, pa te volim, eto to ti je to. Mrzim te, pa te opet volim.
Nema komentara:
Objavi komentar