Još jedna sumorna večer. Sitne kapi kiše kvase ulice grada. Nema gužve. Večeras će čaršija ostati mirna. Provlačim se kroz uličice dok niz oluke svira kiša. Gledam, moje mjesto je prazno. Popit ću kafu na miru i ponovo se izgubiti u spletu ulica koje vode dugo u noć. I baš tad na vratima, pogled mi zarobi jedno nepoznato lice. Švrlja pogledom birajući gdje će sjesti. Eh, pa sjede naspram mene. Uvojci crne kose presijavaju se na prigušenom svjetlu, a oči švrljaju po stolovima. Nije odavdje, konobaru se obraća sa lošim engleskim jezikom. Sporazumjeli su se i u bašti ostajemo sami. Nemoj gledati, govorim sebi, ali oči bježe i baš kad dotaknu baršunasto lice ukorim ih i povučem do šoljice sa kafom. Suzdržavam se, ali ne ide. Osjetim da me gleda. Krajičkom oka provjeravam. Siguran sam. Okrenem se. I dalje osjetim taj pogled. Pokušam da ga ulovim, ali povlači se. Ti pokreti, ti prekrasni uvojci, oči, lice, te ruke. Eh, kako da to ne vidim. Kako da očima uskratim to zadovoljstvo. Ne mogu. I baš tad pogledi nam se sretnu i kao da su se odbili polete na sve strane. Gledamo se, gledamo, i baš kad sam krenuo da priđem probude se misli i zaustave svaki moj pokret. Eh, kad bi čovjek mogao da živi bez analize. Vratim se onoj kafi i u njoj utopim svu maštu što se rodila. Ne mogu da ne gledam. Ne mogu da se izborim. Želja jača, ne prolazi. Ipak, mi smo samo stranci, prolaznici, ništa više.
Nema komentara:
Objavi komentar