Voliš li život ili samo gledaš kako prolazi?

Ponekad dođu dani, baš poput ovoga što je danas kada gledam kako prolazi život. Vratim se nekoliko koraka naprijed i poželim da stavim tačku na kraju rečenice. Operem prozore da bolje pogledam ono što je bilo i ono što će tek doći i započnem ponovo. Započnem priču o životu, priču o prozorima - priču o očima i onome što ja vidim svojima. Gledati očima punih suza možeš jedino ako imaš brisače dovoljno dobre da obrišu te sve suze i da sakriju ono što navire. Pokidane žice na gitari i slomljena violina, klavir što ne može da svira, to je priča o nečemu, možda bolje reći priča o nekome. Posječem se na razbijeno staklo i onda krv krene niz ruke. Stisnem jako i u žurbi tražim zavoj. To je priča o prozorima. Posječem se ja i na vlastiti pogled, samo ovo ne boli, koliko bole oči, one oči što me gledaš s vremena na vrijeme. Oni pogledi što ubijaju dok ti se cakle oči, a um traži neke nove laži. I to je također priča. Voliš li život ili samo gledaš kako prolazi? - pitaš me. Šta očekuješ da ti ja odgovorim? Očekuje li uopće odgovor? Želiš li da čuješ, ili možda ne želiš da se razočaraš. Voliš li ti život? Šta je život? Ovo, priče u dijelovima što ih uklapam umjesto razbijenih prozora. Ja ću da gledam, a ti voli!