Ništa neće ostati

Crno bijele ulice i bljesak svjetla auta što prolaze,

čekam te na kiši, sati, dani, godine odlaze.

Neće ostati ništa, vjeruj mi na riječ, čuješ li,

ništa više neće ostati, ništa od onoga što bilo je.

Ponoć je prošla. Dajem desni žmigavac i skrećem poznatim putem prema kući. Puste su ulice. Zamišljam da si tu, nadam se da ćeš sutra biti, ali nećeš. I ovdje se rastajemo, ništa više zaista nije ostalo. Ovo je posljednje pismo (možda ću slagati), ovo je kraj (nadam se da ćeš nestati). Ja ću lijevo, a ti već odavno ideš desno, nekim potpuno drugačijim putem, putem kojim ja nikada nisam mogao ići. Kome to još trebam ja? Ko meni treba? Ova noć jednostavno nema smisla. Redam riječi da ti pismu bude duže, a htio bih toliko toga da ti kažem. Htio bih na kraju svake rečenice da ti vidim oči, da vidim je li probudila barem mali dio tebe koji sam ja nekada poznavao. Vjerojatno klimaš glavom i možda čak govoriš kako sam nekada bio u pravu, ali jednostavno to sada nema nikakve svrhe. Više nije ostalo ništa, sve je slomljeno, pokvareno, razbijeno. Zašto se opraštam od tebe, a i dalje mi je tako stalo? Zašto želim da te mrzim, a volim te? Zapravo znam odgovore, imam razloge koje samo ja razumijem, nema smisla dijeliti ih sa nekim. Komplikovan sam, znam. Zato i nemam nikoga. Priroda mi je pružila nešto, oduzela nešto drugo i sada mrzim svijet, a trebalo bi da se borim za svaki njegov dio. Nisam ja kriv - izvlačim se, a znam da tu ima i moje krivice. U svemu ima i moje krivice. Sve se svodi na tužne pjesme i na krajeve, sve se svodi na stanice sa kojih kreću vozovi u različitim pravcima. Kada ću sastaviti dva dijela sopstvenoga sebe? Danas, sutra, ili možda nikada? Nikada neću voljeti svijet kao što ga drugi vole. Nikada neću voljeti ljude kako ih drugi vole. Ne znam zašto, ali jednostavno znam da neću. Takav je osjećaj, onaj što ja imam, ako te uopće interesuje kakve osjećaje ja imam. Naravno, ne trebam nikoga, sve ja mogu sam, pa čuj, sam sam se i rodio - znaš kako kažu. Ljudi poput mene i ne zaslužuju ništa bolje. Svaki dan okrenem stranicu, stavim novi, bijeli, čist list i našvrljam nešto ili prospem tintu. Zašto te još uvijek osjećam? Zašto budiš u meni sve ono što je dugo spavalo? Sve to naročito sada kada te nema. 

Ofulao sam ulicu, otišao sam  daleko od kuće. Ove ulice vode te kada im se predaš, jednostavno si njihov i nemaš izbora. Kiša smara, brisači jednakim ritmom čiste šoferšajbu, a dva snopa svjetlosti traže pravi put. Nema smisla, nema smisla. Kome ja to pričam? Kome? Za što moram da se budim svako jutro? Hoće li mi iko objasniti to? Zašto moram da se slažem sa cijelim svijetom kad ja ne pripadam ovome svijetu? Zašto ne mogu biti drugačiji, onako kako ja želim? Zašto ne mogu imati tebe? Zašto me tjerate da cijenim nešto što ne volim? Samo mi otvarate pitanja, umjesto da me pustite da sam tražim odgovore. Tjerate me da lutam pustim ulicama, da tražim nešto, neki smisao u razbijenim prozorima. Tjerate me da tražim sebe tamo gdje si ti. 

Molim te, neka ovo bude kraj. Neka se ovdje završi ono što je davno započeto. Hoću i ja da se jednom naspavam u zadnjih nekoliko godina. Pusti meni moju oluju i bijes, izborit ću se ja s tim. Samo nestani i nemoj se više vraćati. Daj mi jedan dobar razlog da te mrzim. Vjeruj mi ništa neće ostati, čuješ li!