Budi se, umjesto svjetla sa njegovog lica izbija tama, od bola koji ga je izmučio. Tragovi suza još uvijek su na njegovome licu. Gleda, oči mu kao dječije. Drhtavom rukom dodiruje usne, onako ispucale i isušene, a u drugoj ruci drži komad papira koji podiže polahko prema očima. I baš u onom trenu kada ruka se ispravi, samo pade u smijeru iz kojeg je i došla, a tišinu kao nožem razreza jedan izdisaj. U Mustafi se poput staklenog ćupa razbi duša i rasu u komade. Srce stade a tišina posta još teža. Na papiru je ostala poruka:
"Tvoja ruka me zaustavila, da ti kažem sve što osjećam. Ali evo sada neka me zaustavi sudbina, ili nešto treće, da ti kažem da te volim, i da u mojim prsima za tebe ima toliko ljubavi da kada bi je izvadili i rasprostrli sva bića na ovom svijetu bi se osjetila voljenim, i još toliko njih, i još toliko njih, i još toliko njih. I sva ona tu stoji upregnuta samo za tebe, a ti joj braniš da te pomiluje.
Volim te,
Zauvijek tvoj Mustafa!"
Ne umiremo svi od smrti,
Niti umiremo od bolesti,
Umiremo onda kada se ugase snovi,
Onda kada se ugase želje,
Umiremo onda kada umremo u mislima,
U mislima onih za koje vrijedi živjeti.
Nekada se probudim i mislim da još jedan ja živi tamo negdje, iza ovog brda, iza rijeke, iza mora... Negdje tamo. Možda čak i iza neba. Tamo daleko, i da je sretan, a ja sam njegov pandan na drugoj strani. Nekada, kao da sam znao šta me čeka, i šta to čeka moga Mustafu. Neka praznina me natjerala da pišem. Ona tama u meni, i dubina u duši koju je jako teško opisati. I pisao sam, samo nekada ne znam kome. Mustafa je bio imaginacija života, savršene ljubavne priče, nekih utopija i ideala, i baš onda kada sam ga uobličio i zaokružio, sve sam to bacio u vatru, a ostali su neki dijelovi. Dijelovi koji su pisani ranije, ali koji se savršeno uklapaju u dijelove koji su pisani kasnije i zapravo su dio stvarnosti, jer kažem ti, znao sam, znao sam jer me nešto spremalo da te dočekam, nešto poput sudbine. I eto naša bajka nije ispričana, i ubio sam Mustafu jer me podsjećao na nju. Svaki dan me podsjećao na ono što gubim. Mislim da je vrijeme da prestanem da pišem, i zato neka sve te sulude riječi, i misli, pa i Mustafa, ostanu iza mene, i neka me puste na miru.
"Tvoja ruka me zaustavila, da ti kažem sve što osjećam. Ali evo sada neka me zaustavi sudbina, ili nešto treće, da ti kažem da te volim, i da u mojim prsima za tebe ima toliko ljubavi da kada bi je izvadili i rasprostrli sva bića na ovom svijetu bi se osjetila voljenim, i još toliko njih, i još toliko njih, i još toliko njih. I sva ona tu stoji upregnuta samo za tebe, a ti joj braniš da te pomiluje.
Volim te,
Zauvijek tvoj Mustafa!"
Ne umiremo svi od smrti,
Niti umiremo od bolesti,
Umiremo onda kada se ugase snovi,
Onda kada se ugase želje,
Umiremo onda kada umremo u mislima,
U mislima onih za koje vrijedi živjeti.
Nekada se probudim i mislim da još jedan ja živi tamo negdje, iza ovog brda, iza rijeke, iza mora... Negdje tamo. Možda čak i iza neba. Tamo daleko, i da je sretan, a ja sam njegov pandan na drugoj strani. Nekada, kao da sam znao šta me čeka, i šta to čeka moga Mustafu. Neka praznina me natjerala da pišem. Ona tama u meni, i dubina u duši koju je jako teško opisati. I pisao sam, samo nekada ne znam kome. Mustafa je bio imaginacija života, savršene ljubavne priče, nekih utopija i ideala, i baš onda kada sam ga uobličio i zaokružio, sve sam to bacio u vatru, a ostali su neki dijelovi. Dijelovi koji su pisani ranije, ali koji se savršeno uklapaju u dijelove koji su pisani kasnije i zapravo su dio stvarnosti, jer kažem ti, znao sam, znao sam jer me nešto spremalo da te dočekam, nešto poput sudbine. I eto naša bajka nije ispričana, i ubio sam Mustafu jer me podsjećao na nju. Svaki dan me podsjećao na ono što gubim. Mislim da je vrijeme da prestanem da pišem, i zato neka sve te sulude riječi, i misli, pa i Mustafa, ostanu iza mene, i neka me puste na miru.
Nema komentara:
Objavi komentar