Koja prosta noć večeras. Pustinja. Srce skače, nema mira. Aritmije udaraju. Dođe mi da ga iščupam golim rukama iz ovog prsnog koša.
Da iščupam srce tvoje,
koje kuca tu, u mojim prsima,
jer za tobom žude usne moje,
a i one su tvoje, jer tvoj sam ja.
Ne znam kolike su to daljine potrebne da se čovjek odmakne. Da pobjegne. Da otrči od onoga ko ga je osjećao. Ne znam, ne razumijem. Nikad nisam, pa ni sada. Ipak, trudim se da shvatim. I ruže će uskoro procvjetati, ali nisu one za nas. U svakoj bašči bit će jedna da je kiti. Šta je to za nas? Vrijeme... Da je barem ona laž istinita. Ona da vrijeme liječi sve rane. Znaš da nije, a znam i ja.
U besmislu smislenosti ja sam jak,
a kada dođe noć, okite mi lice suze,
i ona bol prožima sve od glave do pete,
a ja stišćem zube, dišem duboko,
čekam da me prođe, a ti ne prolaziš...
Svaki put kao da je zadnji, pričamo i onda tonemo u neizvjesnost. A tvoje riječi moja su snaga, tvoj glas, i osmijeh tvoj su smisao i sve stane u to. A nisam te zavolio zbog izgleda, već zbog one čokoladice u mome koferu, i onih sitnica koje mi spremiš na rastanku. Zavolio sam te zbog toga jer znaš šta treba reći u svakome trenu i zbog tvoje blizine i kada nisi tu. Gubio sam se u tvojim zagrljajima, nestajao i vraćao se u stvarnost. Osjetio te, baš kao i sada što te osjetim, ali glumim anđela čuvara i pravim se da ne postojim da bi ti udovoljio. Prva si misao moja, koja se javi prije nego otvorim oči. U snovima smo sretni i nasmijani, tamo ti mogu reći sve što mislim. A ovdje, na javi, na javi te nemam.
Idi, odlazi, ostavi me,
tamo u onom mraku pored rijeke,
pusti me da jecam i da plačem,
bolje nisam ni zaslužio.
Vratio sam vjeru, zbog tebe, u nemoguće, ali sam je već drugi dan izgubio. Čini mi se kako je ljubav samo riječ koje l(j)udi nadijevaju zabludama. I opet, imam hrabrosti da nadam se da ćeš me razuvjeriti.
Da iščupam srce tvoje,
koje kuca tu, u mojim prsima,
jer za tobom žude usne moje,
a i one su tvoje, jer tvoj sam ja.
Ne znam kolike su to daljine potrebne da se čovjek odmakne. Da pobjegne. Da otrči od onoga ko ga je osjećao. Ne znam, ne razumijem. Nikad nisam, pa ni sada. Ipak, trudim se da shvatim. I ruže će uskoro procvjetati, ali nisu one za nas. U svakoj bašči bit će jedna da je kiti. Šta je to za nas? Vrijeme... Da je barem ona laž istinita. Ona da vrijeme liječi sve rane. Znaš da nije, a znam i ja.
U besmislu smislenosti ja sam jak,
a kada dođe noć, okite mi lice suze,
i ona bol prožima sve od glave do pete,
a ja stišćem zube, dišem duboko,
čekam da me prođe, a ti ne prolaziš...
Svaki put kao da je zadnji, pričamo i onda tonemo u neizvjesnost. A tvoje riječi moja su snaga, tvoj glas, i osmijeh tvoj su smisao i sve stane u to. A nisam te zavolio zbog izgleda, već zbog one čokoladice u mome koferu, i onih sitnica koje mi spremiš na rastanku. Zavolio sam te zbog toga jer znaš šta treba reći u svakome trenu i zbog tvoje blizine i kada nisi tu. Gubio sam se u tvojim zagrljajima, nestajao i vraćao se u stvarnost. Osjetio te, baš kao i sada što te osjetim, ali glumim anđela čuvara i pravim se da ne postojim da bi ti udovoljio. Prva si misao moja, koja se javi prije nego otvorim oči. U snovima smo sretni i nasmijani, tamo ti mogu reći sve što mislim. A ovdje, na javi, na javi te nemam.
Idi, odlazi, ostavi me,
tamo u onom mraku pored rijeke,
pusti me da jecam i da plačem,
bolje nisam ni zaslužio.
Vratio sam vjeru, zbog tebe, u nemoguće, ali sam je već drugi dan izgubio. Čini mi se kako je ljubav samo riječ koje l(j)udi nadijevaju zabludama. I opet, imam hrabrosti da nadam se da ćeš me razuvjeriti.
Nema komentara:
Objavi komentar