Slušam, a ne želim da čujem te,
Gledam, a ne želim da vidim te,
Odakle dolazi to sve što pokazuješ,
Kuda ideš ti kada od mene odeš?
Kuda su s tobom otišla ona osjećanja,
Sve one trzavice, volio bih sa njima ići,
Negdje daleko, negdje polahko, negdje...
Tvoja tišina nikada nije bila ovako neugodna,
Kao što je večeras, dok gledam te u odrazu stakla,
Jer samo tu mogu da te vidim, a da ne osjetiš,
Da ne osjetiš onu toplinu pogleda koju ti poklanjam,
Da ne osjetiš onu toplinu srca što predalo ti se,
Da ne osjetiš mene barem tako na svome licu,
Da ne nazivaš trzavicama ono što je bilo poput sna...
Da barem znaš koliku bol moja duša zbog tebe osjeća,
Dok oči gledaju sva ona mjesta na kojima smo bili skupa,
Dok uši slušaju pjesme koje smo pjevali jedno drugome,
Dok misli se roje oko sjećanja, koja postaju dalja i dalja,
Da barem znaš koliku trzavicu preživljavam,
Da li bi ti i tada bilo svejedno osjetiti moj dodir,
Da li bi ti i tada bilo svejedno....
***
Oči su mu se caklile dok je gledao najdraže stvorenje pored sebe, nakon toliko vremena. Bio je sretan, bio je potpun. Vozili su se kroz grad, dok su ih svjetla obasjavala. Mustafa je gledao zvijezde kroz panoramsko staklo, i uživao na suvozačevom sjedištu.
- Eto, koliko je bilo daleko, ipak sam došao... - iz tih riječi izbijala je radost, podigao je ruku sa naslonjača i skupio je u šaku. Imali su taj neki dječiji običaj da se kucnu kada bi Mustafa rekao nešto šašavo, ili kada bi se nešto dogovorili.
- Da li ti je falilo ovo? - poput dječaka sa sjajem u očima, pitao se Mustafa.
- Koje? To? Svejedno mi je...
Kao da se srušio cijeli svijet Mustafin. Dugo je gledao na stranu i trudio se da sačuva ono što osjeća samo za sebe.
Gledam, a ne želim da vidim te,
Odakle dolazi to sve što pokazuješ,
Kuda ideš ti kada od mene odeš?
Kuda su s tobom otišla ona osjećanja,
Sve one trzavice, volio bih sa njima ići,
Negdje daleko, negdje polahko, negdje...
Tvoja tišina nikada nije bila ovako neugodna,
Kao što je večeras, dok gledam te u odrazu stakla,
Jer samo tu mogu da te vidim, a da ne osjetiš,
Da ne osjetiš onu toplinu pogleda koju ti poklanjam,
Da ne osjetiš onu toplinu srca što predalo ti se,
Da ne osjetiš mene barem tako na svome licu,
Da ne nazivaš trzavicama ono što je bilo poput sna...
Da barem znaš koliku bol moja duša zbog tebe osjeća,
Dok oči gledaju sva ona mjesta na kojima smo bili skupa,
Dok uši slušaju pjesme koje smo pjevali jedno drugome,
Dok misli se roje oko sjećanja, koja postaju dalja i dalja,
Da barem znaš koliku trzavicu preživljavam,
Da li bi ti i tada bilo svejedno osjetiti moj dodir,
Da li bi ti i tada bilo svejedno....
***
Oči su mu se caklile dok je gledao najdraže stvorenje pored sebe, nakon toliko vremena. Bio je sretan, bio je potpun. Vozili su se kroz grad, dok su ih svjetla obasjavala. Mustafa je gledao zvijezde kroz panoramsko staklo, i uživao na suvozačevom sjedištu.
- Eto, koliko je bilo daleko, ipak sam došao... - iz tih riječi izbijala je radost, podigao je ruku sa naslonjača i skupio je u šaku. Imali su taj neki dječiji običaj da se kucnu kada bi Mustafa rekao nešto šašavo, ili kada bi se nešto dogovorili.
- Da li ti je falilo ovo? - poput dječaka sa sjajem u očima, pitao se Mustafa.
- Koje? To? Svejedno mi je...
Kao da se srušio cijeli svijet Mustafin. Dugo je gledao na stranu i trudio se da sačuva ono što osjeća samo za sebe.
Nema komentara:
Objavi komentar