Dok teret vlastitih riječi nosim sa sobom ubjeđujem sebe da trebam prestati pisati. Pjesme više nemaju smisla, a i pričama se bliži kraj. Dosta mi je plavih očiju jedne djevojke koju sam zavolio preko noći, a koja me se i ne sjeti. Dosta mi je i prijatelja i lažnih nada. Dosta mi je samoga sebe. I previše, i dovoljno, svega u svemu ovome. Ne znam kako to da nazovem ili opišem. Samo sumorne riječi, rečenice, izrazi. Samo to i ništa više. Opet, to je jedino što znam, jedina stvar u koju smijem smjelo da se upustim, a da se ne plašim kako će se završiti. Sve je to igra, poput šaha. Šah je zapravo igra sa samo jednim ciljem - beskompromisnom pobjedom. Život je zapravo igra sa samo jednim ciljem - beskompromisnom pobjedom. Možda je vrijeme za šah-mat. Možda je vrijeme da kralj ispusti mač iz svojih ruku. Teško je nositi teret i vagati tuđi. Teško je buditi se i započinjati nove pjesme, nove priče u nadi da će sutra, prekosutra, biti sretne. Teško je igrati već izgubljenu igru. Nisam pesimista, nikad nisam ni bio, samo sam optimista sa iskustvom.
Nema komentara:
Objavi komentar