Večeras zvijezde krase nebo. Pitam se vidiš li ih? Sjetiš li se ti ičega? Sjećaš li se ko sam ja i da smo nekad kroz prolazeći kroz uske sokake tražili nebo da vidimo zvijezde? Svaki put kad pogledam zvijezde sjetim se tebe, ostala si gore među njima, visoko, nedokučiva i lijepa. Laku noć moja mala barbiko. Znam da si daleko, ali ja sam na to naviko. Oprosti mi što te volim, nisam kriv vjeruj mi, ali zaboravit ću ja na to sutra, prekosutra, za stotinu ljeta, samo malo vremena treba da prođe.
Sad razmišljam o svemu što sam rekao ja, što si rekla ti. Vagam riječi i pokušavam da dokučim ima li istine u njima. Pokušavam da se sjetim ko si ti i da nađem razlog da te mrzim. Ne mogu, ne mogu da pronađem nešto dovoljno snažno. Gledam negdje u daljinu pokušavam da se sjetim tvoga lika i ne mogu da sakrijem osmjeh. Večeras, kao na straži, čuvam noć od budnih. Još jednom laku noć moja mala barbiko. Znam da si daleko, ali ja sam na to naviko.
Nema komentara:
Objavi komentar