Sreća

Ko to piše našu sreću,
Pa je ovako nesretna,
Prospe je poput pahulja,
Baš je zima nespretna.
Ko to gleda nas odozgo,
I šalje jedne drugima,
A onda uzima. Nepravda...
Je li to nepravda svima?

I ne znam kuda da idem,
I ne znam kome već danima,
Samo lutam, lutam, tražim,
Ne znam više ni koga zanima.
Zamišljen, i do zla Boga tužan,
Pravim prtine u snijegu,
Poput djeteta se igram sada,
A sve ovo vrijeme živim u bijegu.

Da li te je sada strah, odzvanja mi,
I usne me peku od ove hladnoće,
Ali ne odustajem idem, idem,
Bilo gdje, samo dalje od samoće.
I ko će čitati ove pjesme moje,
Jednoga dana, naći će mjesto,
I neko će shvatiti, a možda i neće,
Tužne priče nemaju sretan kraj često.