Posljednji moj san srušio se jutro, baš kao što ovaj vjetar ruši sve pred sobom. Ruši i nosi osjećaje poput perja, po livadama nekih tamo mjesta. Sam u ovom gradu nisam htio biti, ali sam ostao sam, baš kako to inače i bude. Srce mi je ostalo u avionu zamrznuto na nebeskim visinama, i ne znam da li ću ga ponovo uzeti natrag. Ko se to još nada, ko to još vjeruje u čuda, kada se hiljadu puta uvjeriš da ne postoje, da nisu vrijedna bola i muke koja te snađe baš kada kreneš da vjeruješ. Eto, više ne sanjam, probudio sam se. I ova bol moja je sva, i ova tuga i bijes, sve je to moje. Tako je kad nemaš s kime da dijeliš.
Nema komentara:
Objavi komentar