Jedan, dva, tri, četiri, pet... Brojim dane. I zaboravio sam gdje sam stao, a i kad sam počeo. Neka težina sručila se na moja pleća. Stišće, steže, davi. Eto, tako to traje već ko zna koliko. Ovih dana i ne razmišljam. Samo idem. Idem ispred sebe. Imam osjećaj da ću se možda već u jutro sresti. Osjećaj, kao da sam otišao na različite strane. Kidam se između onoga što od mene čini ovaj vakat, i od onoga što želim da osjećam. Oblaci su sakrili sunce, a iz njih su izmilile bijele pahulje. Ne volim snijeg. Već danima analiziram ideju o novoj knjizi, ali na rubu energije uvijek dolazim do jednostavnog odgovora. Ne - to je sve što moj razum odgovara. Ne znam. Ne znam koliko će ovo potrajati. Zaboravio sam koliko već traje.
Nema komentara:
Objavi komentar