Ni uz jutro, ni uz večer.
Ni danas, ni jučer.
Niti lani, a ni prije.
Nikad.
Nikad te se nagledao nisam.
Evo sad tražim razloge da te mrzim. Ne mogu. Ne mogu ih naći. Čak i laži tvoje bile su slatke. Znaš ti sve, bolje neg' ja. Znaš, i vješto kriješ riječi. Riječi koje srcu bi mi bile drage. Ti ih čuvaš. Čuvaš za sebe, kao da će propasti svijet ako malo nježnosti ukrasi tvoje usne. Poput stranaca, kao da se nikada vidjeli nismo, gledamo se - i zaboravljamo.
Znaš, možda već sutra ćeš doći. Sutra kad ti bude teško. Pokucat ćeš na moja vrata i pronaći svu toplinu tamo. Pitam se samo, na čija vrata ja treba da kucam!? Ubija me sebičnost. Umirem već godinama. Umirem i gledam te, a ne mijenjaš se. Dođeš, prođeš i nestaneš. Tako ti to radiš. Tako i nikako drugačije. Ti si moj san koji traje čitavu vječnost. San koji sanjam i iz kojeg se budim. San kojem se vraćam. Ti si i moj bol. Bol što tinja, podmuklo žari. Ti si i razlog što mrzim ovo doba godine. Ono me podsjeti na sve ono što nemam, i nikada neću imati. Na sve poraze koji su ostali zarobljeni u očima jednog dječaka.
Ne znam. Ne znam šta da učinim. Da li da te mrzim, ili da duboko u sebi čuvam nadu? Nadu da ćeš jednog dana doći, i ostati. Suludo je o tome, možda, i razmišljati. Puno je toga bilo da bi i dalje trajala nada. Mislim, puno toga će i doći. Uvijek s tobom dođe nešto novo. Neki novi talas nadanja i boli.
Švrljam ulicama i posmatram pomno ne bi li ulovio tvoj korak. Zamišljam tvoj lik i nekako se rađa ideja da sam te možda i zaboravio, ali tu si, u sjećanjima. Jednostavno sam neodlučan, a nije ni lahko biti odlučan.
Znaš, možda već sutra ćeš doći. Sutra kad ti bude teško. Pokucat ćeš na moja vrata i pronaći svu toplinu tamo. Pitam se samo, na čija vrata ja treba da kucam!? Ubija me sebičnost. Umirem već godinama. Umirem i gledam te, a ne mijenjaš se. Dođeš, prođeš i nestaneš. Tako ti to radiš. Tako i nikako drugačije. Ti si moj san koji traje čitavu vječnost. San koji sanjam i iz kojeg se budim. San kojem se vraćam. Ti si i moj bol. Bol što tinja, podmuklo žari. Ti si i razlog što mrzim ovo doba godine. Ono me podsjeti na sve ono što nemam, i nikada neću imati. Na sve poraze koji su ostali zarobljeni u očima jednog dječaka.
Ne znam. Ne znam šta da učinim. Da li da te mrzim, ili da duboko u sebi čuvam nadu? Nadu da ćeš jednog dana doći, i ostati. Suludo je o tome, možda, i razmišljati. Puno je toga bilo da bi i dalje trajala nada. Mislim, puno toga će i doći. Uvijek s tobom dođe nešto novo. Neki novi talas nadanja i boli.
Švrljam ulicama i posmatram pomno ne bi li ulovio tvoj korak. Zamišljam tvoj lik i nekako se rađa ideja da sam te možda i zaboravio, ali tu si, u sjećanjima. Jednostavno sam neodlučan, a nije ni lahko biti odlučan.
Nema komentara:
Objavi komentar