Nemir. To je ono što vrije u meni. Nemir, već danima. Kao da sam znao da ću te sresti. Onako, sasvim slučajno. Onda kada sam se najmanje nadao. I u tom času, vrijeme je stalo. Razuzdano vrelo riječi presuši. Tišina. Tišina i blizina. Šta da ti kažem? Prošlo je toliko vremena da ne osjećam potrebu ni riječ da zaustim. Eto, tako, šutim. Samo šutim. A ni tebi ne manjka tišine.
Nema komentara:
Objavi komentar