Prolazi sumorno poslijepodne, nekako kao da gmiže. Misli nabrekle u praznoj glavi, kao da hoće vani. Tako prolaze dani, jedan za drugim. Imam osjećaj kao da bježe. Bježe od nečega prostoga - možda sebe. Ti znaš da sve prolazi, ono što bilo je jučer, ono što će biti sutra. Prolazi i mnogo, mnogo više od toga. Prolazi ono što neće moći da nađe mjesto u nedovršenim bajkama jednog dječijeg uma. Sve to prolazi. Kad prođe - nema više natrag. Eto to sam htio da ti kažem. To me muči - da sve prolazi, a ti to ne vidiš. Prolazimo i ti, i ja, pognutih glava jedno pored drugoga. Vidiš, i mi prolazimo - samo, zaista, malo drugačije od ostalih prolaznih stvari. Ta prolaznost u sebi ništa dobro donijela nije. Neće ni donijeti - ne može. Šutiš. Pa ti čak i šutiš bolje od mene. Ja ne umijem. Gledam i prolazim pored samoga sebe. Proći će i ovo što htio sam reći, a po nekad mi se čini da ti nikad proći nećeš.
Nema komentara:
Objavi komentar